petak, 17.11.2006.
još malo muzke :D
- 19:47 -
četvrtak, 26.10.2006.
Povijest duginih boja :D (kopipejst)
Upotreba duginih boja ima dugu simboličku tradiciju. Može se naći u mnogim kulturama diljem svijeta u prenesenom značenju za „različitost“, „uključivost“, „čežnju“ ili „nadu“. U biblijskom značenju, duga se prvi puta javlja nakon Velikog potopa i navješćuje „pomirbu“ i „obećanje“.
Zastava duginih boja danas se koristi u nekoliko svrha; ona je službena zastava Židovske autonomne oblasti Ruske federacije, službena je zastava peruanskog grada Cusco, česti je motiv starosjedioca Andi, a u jednoj svojoj formi ona je i zastava sljedbenika Budizma. Ipak, najpoznatije su dvije zastave duginih boja, a od svih zasigurno najpoznatija, zastava gej i lezbijskog pokreta, te zastava talijanskog mirovnog i antiratnog pokreta.
Rainbow zastava danas
Početkom 70-tih godina post-hipi euforija je još harala Sjedinjenim Državama. Zastava duginih boja ili, kako je još često nazivana, „zastava slobode“ označavala je “internacionalizam“ i „jedinstvo ljudi na Zemlji“. U pop kulturu uveo ju je pseudo-kršćanski hipi kult „Rainbow Family of Living Light“ koji je promovirao utopijski svijet kroz „rainbow okupljanja“ u tzv. „privremenim komunama“.
Na devetogodišnjicu Stonewall demonstracija, odnosno na osmom San Francisco Prideu (koji se tada još zvao „San Francisco Gay Freedom Day Parade“), 25. 6. 1978. godine, Gilbert Baker je napravo prvu rainbow zastavu koja se koristila na nekom gej pride događanju. Od tog dana ona je postala simbol gej i lezbijskog pokreta. Originalna zastava duginih boja imala je osam boja, bila je ručno obojana , a Baker je objasnio njihovu simboliku; prva boja, roza, označava seksualnost, crvena život, narančasta zdravlje, žuta sunce, zelena prirodu, tirkizna umjetnost, plava mir, ljubičasta duh.
Krajem iste godine ubijen je član gradskog vijeća, kandidat za gradonačelnika San Francisca, outirani gej Harvey Milk, a protesti koji su se uskoro desili u njegovu čast i u svrhu samoosnaživanja lokalne LGBTIQ zajednice, sadržavali su Bakerovu zastavu duginih boja, koja je postala nezaobilazan simbol otpora. Uskoro se počela i masovno proizvoditi.
Rainbow zastava 1978.
Sljedeće godine izbačena je roza boja, budući da ju je bilo teško proizvesti, a 1979., odlukom Organizacijskog odbora San Francisco Pridea, izbačena je i tirkizna boja jer su organizatori put povorke zamislili označiti duginim bojama, a trebao im je paran broj, po tri dugine boje sa svake strane.Tako je taj pride odbor prvi standardizirao i proglasio zastavu koja obilježava gej i lezbijski pokret. Ona ima šest boja, započinje crvenom, a na nju se nastavljaju narančasta, žuta, zelena, plava i ljubičasta. U novije vrijeme ponovno se počela koristiti originalna zastava od osam boja.
Simbol duge i pjesma najveće gej ikone svih vremena, Judy Garland „Over The Rainbow“ su dugo prije početka upotrebe zastave duginih boja prihvaćeni kao gej simboli.
Nakon američke invazije na Irak, 2003. godine, talijanski mirovni pokret reafirmirao je talijanski simbol mira iz 1961. – zastavu duginih boja od sedam vodoravnih pruga, koja za razliku od zastave gej i lezbijskog pokreta, započinje ljubičastom i sadrži tirkiznu boju. Također na zastavi je ispisana talijanska riječ za mir – „pace“, uz koju često stoji i slavenska riječ „mir“, a prihvatile su je i druge zemlje u kojma su se održavali antiratni prosvjedi. "PACE" zastavu, koji je u toj verziji kreirao Franco Belsito, moglo se vidjeti po prozorima i balkonima, prvo talijanskih, kasnije i svjetskih gradova. Ova zastava od 2003. godine prisutna je i na gej pride skupovima koji su često i antiratni.
"PACE" zastava
Postoje razne verzije gej i lezbijske rainbow zastave.
LGBTIQ udruženja ili LGBTIQ odbori u okviru većih udruženja, kompanija ili institucija, osnovnoj zastavi duginih boja pridodaju simbole prepoznatljive za organizaciju iz koje dolaze, profesiju ili aktivnost kojom se bave.
Kombiniraju se zastave duginih boja i s političkom ideologijom. Na londonskom, pariškom, štokholmskom, rimskom i ostalim zapadnoeuropskim prideovima često tako se može vidjeti i komunistička zastava duginih boja koju nose sljedbenici brojnih euro-komunističkih i alterglobalističkih stranaka i pokreta.
Rainbow zastava komunista
Na nacionalnim pride povorkama isto tako se mogu vidjeti zastave duginih boja kombinirane sa nacionalnim zastavama ili nacionalnim elementima.
Pride zastave veoma se često kombiniraju i s vjerskim simbolima. Brojna britanska muslimanska queer zajednica već nekoliko godina koristi zastavu sa bijelim polumjesecom, simbolom islama, i roza trokutom (simbolom naci-fašističkog progona gej muškaraca) koji je smješten na lijevu stranu zastave, kao na zastavi arapskog nacionalnog pokreta.
Zastava queer muslimana
Pripadnici ostalih vjerskih zajednica također na povorkama ponosa stavljaju svoje simbole.
Zastava queer kršćana
Laura Anne Seabrook je 1997. dizajnirala queer paganističku zastavu za potrebe jedne trans-konferencije. Na ovogodišnjem „Sydney Gay and Lesbian Mardi Grasu“, nosili su je predstavnici i predstavnice queer neo-pagan zajednice.
Zastava queer pagana
Narednik Leonard Matlovich, veteran Vijetnamskog rata, predložio je zastavu pobjede nad AIDS-om, kojoj je ispod ljubičaste pridodana crna boja. On je zamislio da se ona skine nakon što bude pronađen lijek za AIDS, te bude ritualno spaljena na vašingtonskom gej prideu. Postoji slična takva verzija s bijelom prugom, upotrijebljena na štokholmskom prideu, a označava čitavu LGBTIQ uključenost.
Zastava "Death-over-AIDS"
Michael Page kreirao je zastavu biseksualnog pokreta 1998. kako bi povećao vidljivost i ukazao na isključenost, diskriminaciju i bifobiju prema biseksualnim osobama od strane gej i lezbijske i strejt zajednice. Varijacija roza boje predstavlja homoseksualnost, a plava heteroseksualnost. Miješanjem tih boja dobiva se boja lavande, koja predstavlja „kombinaciju obiju orijentacija“.
Bi zastava
Monica Helms na gej prideu u Phoenixu 2000. je predstavila zastavu transrodnih osoba. Ona se sastoji od pet horizontalnih linija. Dvije plave i dvije roza linije predstavljaju tradicionalne boje koje se vežu uz dječake odnosno djevojčice. Središnja, bijela boja predstavlja osobe koje su u spolnoj tranziciji, osobe koje se osjećaju i predstavljaju rodno neodređenima, neutralnima ili kontradiktornima, te interseksualne osobe.
Zastava transrodnog ponosa (Transgender Pride)
Leather i BDSM supkultura koriste zastavu ponosa koja se sastoji od kombinacije crno-plavih linija s bijelom linijom u sredini i crvenim srcem u gornjem lijevom uglu. Autor Tony DeBlase, koji je prepustio interpretaciju drugima, kreirao je ovu zastavu za konferenciju International Mister Leather koja se održava u Chicagu od 1989., a neizostavna je i na gej prideu.
Zastava BDSM ponosa
Leather-fetish gej i biseksualni muškarci rijeđe koriste i zastavu duginih boja gdje je umjesto ljubičaste stavljena crna boja, kako bi se istakla „žestina“ i muževnost.
Rainbow zastava leather-fetiša (Leather Rainbow Flag)
Početkom 1996.Craig Byrnes predstavio je zastavu Međunarodnog bear bratstva. Sastoji se od tamnih pastelnih tonova smeđih boja te crne, sive i bijele. U gornjem desnom uglu otisak je medvjeđe šape. Bear zajednica jedna je od nastarijh potkultura gej i biseksualnih muškaraca i dugi niz godina imala je različita rješenja za svoju pride zastavu. Zastava Međunarodnog bear bratstva danas je najprihvaćenija i najraširenija.
Zastava međunarodnog bear bratstva (The International Bear Brotherhood Flag)
Osobe koje podržavaju i žive poliamoriju također imaju svoju zastavu. Prvu je dizajnirao Jim Evans. Sastoji se od plave boje, koja predstavlja otvorenost i iskrenost, crvene koja predstavlja ljubav i strast, te crna koja predstavlja partnersku solidarnost prema onim partnerima i/ili partnericama koji/e su se odabrali/e skrivati zbog osuda i pritisaka izvana. U sredini je grčko slovo „pi“ koje predstavlja poliamoriju.
Zastava poliamorije
Drugi simbol poliamorije, mnogo je poznatiji i često se može vidjeti u pride povorkama. Sastoji se od isplepetenog srca i matematičke oznake za beskonačnost. Poznata je, za razliku od njezinog autora/ice, poliamorijska zastava biseksualnih osoba.
Poliamorijska zastava biseksualnih osoba
inaće by: Marko Jurčić
- 22:05 -
ponedjeljak, 23.10.2006.
Otvoren je RASH & SHARP forum kojim se žele okupiti svi reš i šarp skinedi sa prostora eks-ju. Zasad nema puno članova i postova na forumu, ali izgleda da će bit neš od toga :) Naravno, i svi ostali su dobrodošli. :)
linkich: RASH SHARP ex-yu forum :)
- 09:49 -
nedjelja, 22.10.2006.
Flogging Molly - Drunken Lulabies
- 18:24 -
petak, 06.10.2006.
No la pena de muerte!
Kroz cijelu ljudsku povijest, u bilo kojem društvenom uređenju postojale su kazne za one koji su se protivili vladajućem organu ili učinili nešta što je bilo zabranjeno. Kazne kroz povijest su bile zbilja raznovrsne, po strogoći ili pak izvršenju (bičevanje, mučenje, odsijecanje ruku, kamenovanje, vješanje,...). Vladari su stalno smišljali nove načine kako da kazne neposlušne podanike i drže ih pod kontrolom. Ali da li su se uz sve te kazne i teroriziranje društvo i ljudi ikako promijenili? Nisu. Prije je da su postali još gori, ogorčeniji i okrutniji, a nove vlade su izmislile nove načine teroriziranja i prisile. To je utjerivalo ljudima strah i većina ih se nije usudila ići protiv te «vlade», čak ni da isprave očitu nepravdu ili da traže ono što im pirodnim pravom pripada: pravo na život, slobodu i osobnu sreću i zbog svega toga se ta vlada i održala. Bez kazni i kontrole ljudi bi ubrzo skinuli tu vladu sa vlasti (u čemu se katkada i uspijevali, barem djelomično) i složili neku drugu vrstu društva koje bi im bolje odgovaralo, a to naravno toj vladi nije po volji.
U današnje vrijeme se pokušava stvoriti neko pravedno društvo u kojem bi pravila bila jednako dobra za sve i koje bi svima omogučavalo da sigurno žive svoj život u skladu s njihovim prirodnim pravima, koja im nitko nema pravo oduzeti.
Zbog toga se većina današnjih država bazira na tim pravima i ima svoja pravila, zakone, kako bi ta prava osigurala svima i svima jednako, odnosno kako bi zaštitila svoje državljane (...barem u teoriji). Od tih prirodnih prava, život čovjeka je najvrjedniji, stoga bi ga država trebala najviše štititi.
Države još uvijek imaju sistem takav da ako netko učini nešta po zakonu loše, nezakonito, mora ga se ekvivalentno kazniti. Države koje imaju legitimiranu smrtnu kaznu opravdavaju je time da tako štite državljane od ljudi koji su prekršili zakon, npr nekoga ubili. Kažu da štite građanine i njihove živote tako da «miču» prijetnju društvu, a miču je smrtnom kaznom. To po meni nije nikakvo opravdanje jer su upravo rekli kako žele zaštititi društvo od ubojica samim ubijanjem, što je potpuno nelogično i jedna tvrdnja isključuje drugu.
Zatim što bi to bila ekvivalentna kazna? Oko za oko, zub za zub? Na taj način možemo postupati sa ubojicama (ti si ubio nekoga, stoga budi ubijen), ali nemožemo i sa npr. kradljivcima, jer njima obično nemožeš ukrasti ono što su i oni ukrali, jer nebi krali da to imaju. Ako ekvivalentnost gledamo prema težini zločina i ako nam je kriterij za smrtnu kaznu broj ljudi koje ubiješ, smrtnu kaznu mogu jednako dobiti onaj tko je ubio desetero ljudi i onaj tko je ubio 50 ili više, što nikako nije pravedno prema onome koji je ubio desetero.
Zatim još jedan problem kod smrtne kazne je taj što ona psihološki ne utječe jednako na sve ljude. Nekim ubojicama ni tuđa ni njihova smrtne znači ništa. Hitler je jedan često spominjan primjer, ali mislim da bi bio dobar ovdje. On je ubio 5 milijuna ljudi i rekli bi da zaslužuje smrtnu kaznu, ali on je počinio samoubojstvo i očito mu njegov život nije bio toliko jako vrijedan.
Ovaj primjer otvara još jedno pitanje. Da li smrtnu kaznu treba dobiti onaj tko je naredio ubojstvo ili onaj koji ga je izvršio? Mnogi bi ljudi rekli da ju zaslužuje onaj tko ga je izvršio. Ali zašto se onda diže tolika prašina oko Hitlera kada je on većinom samo naređivao ubojstva?
Povezano s time, moj stav je da se prije osuđivanja na smrtnu kaznu (li uopće bilokakvu kaznu) moraju sagledati svi aspekti čovjekove ličnosti, ponajviše psihičko stanje (emojionalno i duševno stanje u trenu zločina, razne moguće traume, mentalno zdravlje, psihička stabilnost i uračunljivost,...), te koji je uzrok takvog ponašanja i stanje savijesti (da li mu je žao, da li misli da je učinio loše,...)
(Uz to, nerazumljiv mi je način da se nekoga okrivi na temelju motiva, jer bi se tako kod svakoga kogao naći neki motav za zločin.)
Još bih se usudila reči da je danas mnogo lakše počiniti masovno ubojstvo ili narediti ubojstvo nego ubiti nekoga licem u lice, iz prve ruke osjetiti kako je to. Na primjer, za masovno ubojstvo treba ti bomba, pogodno mjesto i bum! Sve se to može odvijati kilometrima daleko od tebe, čak ni da toga nisi svjestan. Ali druga je priča doći pred osobu, gledati je u oči dok ju ubijaš. Na taj način si svjesniji toga što radiš, onoga što si činio.
Zapravo prava svrha kazne je da osoba vidi što je loše a što dobro i da više ne čini loše, da se popravi (primjerice, roditelji kazne dijete kad učini nešto loše), a kako se neka osoba može popraviti ako je mrtva?
Jedna alternativa smrtnoj kazni je zatvor, koji bi ustvari trebao služiti kao preodgojni sustav. Ali zatvorom oduzimaš čovjaku njegovu slobodu, njegovo pravo, i činiš mu nepravdu, a još je i k' tomeokružen istim takvim ljudima ili još i gorim. U takvom okruženju i pod tim uvijetima teško da će se itko zbilja promijeniti. Naproitiv velika je šansa da postanu još gori pošto su okruženi ljudima gorim od sebe (a zna se. okolina stvara pojedinva) i uz to mu samo stvori nove traume.
Još jedna loša stvar kod zatvora je to da ako nekoga zatvoriš na dugi niz godina (npr. 50) on se već toliko prilagodio zatvorskom životu da se više možda ni ne zna ponašati u normalnom društvu ( a da i ne kažem koliko se društvo moglo promijeniti za to vrijeme). Kda takvu osobu pustiš natrag na slobodu, u društvo, može se dogositi da društvo ne prihvati tu osobu natrag (jer je on «obilježen» kao zao, netko koga se valja kloniti9 i još mu više otežava asimilaciju. Tada se može dogoditi da ta osoba izvrši samoubojstvo ili da čak počini zločin samo kako bi se vratio u zatvor, mjesto koje poznaje.
Alternativa zatvorima bi trebali biti razni rehabilitacijski centri sa grupicama ljudi koji su počinili isti zločin ili pojedinačna rehabilitacija. Od koristi bi bio i društveni rad. Da bi se točno odredilo kakav tip rehabilitacije je najbolji, treba, kao što sam već rekla, promotriti sve dijelove čovjekove psihe i uma, ta njih liječiti i tretirati na odgovarajuće načine. Također mislim da je vrlo važno ustanoviti točne uzroke koji su osobu naveli na zločin (posredno i neposredno) i njih rješavati, jer problem neće nestati ako rješavaš samo posljedice a ne i uzroke. Tada će se sve samo ponoviti.
Što se još tiće čovjekove psihe i razmišljanja, ako si mentalno zdrava osoba kad razmišljaš o nekom svom zločinu i njegovim posljedicama prije ćeš razmišljati da li si ti nekome time učinio loše nego kakvu će ti kaznu država presuditi. Rekla bih da je to i najbolji način razmišljanja, da ti tvoja savijest govori što je dobro, a što loše. Prema tome se može lako zakljućiti da sama kazna i težina kazne, pa ni smrtne, ne utječe mnogo na to da li će netko počiniti zločin ili ne.
Kazne bi utjecale na to ako bi bile abnosmalno stroge, dakle da je i za najmanji prekršaj kazna oduzimanje života ili slićno. To nikako nije dobar način kontrole jer krši sva ljudska prava. Ima još jedna stvar. Recimo da je smrtna kazna odobrena ida je kriterij broj ubijenih ljudi (npr. 5). Tko nam može jamčiti da se taj kriterij neće sniziti na jednog čovjeka ili čak i niže (npr. u povijesti je bila smrtna kazna za konjokradice)?
No opet, država svojim kaznama pokušava zastrašiti ljude i daje poruku da ako se petljaš s njom, nastradaš i tu dolazi do razilaženja u onome što država je i onome što bi trebala biti, jer svrha države je da omogućava dobar i kvalitetan život uz poštivanje osnovnih prava, a to sigurno ne može biti kad se čovjek mora bojati osvete države za svaku grešku koji učini, a osobina ljudi je da griješe.
Što dovodi i na to da državom upravljaju ljudi i da odluke države zbog toga nemogu uvijek (zapravo često nisu) biti ispravne. A i tko je čovjek da sudi drugome i odlučuje o njegovom životu i smrti? Čovjek nije niti sveznajuć niti nepogrešiv da bi mogao potpuno prevadno odlučivati o tim stvarima niti nema nikakvo pravo oduzeti čovjeku ono što mu pravom pripada, pogotovo ne njegov život. Osim toga, ako vratiš čovjeku «milo za drago» onda nisi ništa bolji od njega, nego štoviše, čak i gori.
- 22:10 -
Komentari (30) - Isprintaj - #